RADE ALEKSIĆ: Moj Srđan je simbol zajedništva, ljubavi i sloge (INTERVJU)

Prošla je 31 godina od Srđanovog herojskog djela. On je 21. januara 1993. godine vidio da u centru Trebinja, u neposrednoj blizini policijske stanice, pripadnici Vojske Republike Srpske prebijaju Alena Glavovića, Bošnjaka iz Trebinja kojeg je Srđan poznavao. Prišao im je i rekao da ga ostave na miru. Oni su potom kidisali na Srđana, srušili ga na zemlju i kundacima pušaka i vojničkim cokulama ga pretukli na smrt. Srđan je pao u komu iz koje se nije probudio. Umro je šest dana kasnije, na današnji dan.

“Obavještavamo rodbinu, prijatelje, kumove i poštene građane da je naš SRĐAN RADOV ALEKSIĆ ispunjavajući ljudsku dužnost tragično završio svoj mladi život u 27. godini života…”, pisalo je na u plavo uokvirenoj smrtovnici u Srđanovom rodnom Trebinju tog 27. januara 1993. godine. “On je štitio čovjeka i ja sam ponosan na njega”, reći će kasnije Rade Aleksić, Srđanov otac, kada priča o Srđanu konačno bude otrgnuta iz zavjere ćutanja i dospije do široke regionalne, evropske i svjetske javnosti.

Reći ću da mi je to vjerovatno najvažnija priča koju sam ispričao u novinarskoj karijeri, a zahvaljujući mom prijatelju Ljubiši Gluščeviću, “finom Trebinjcu”, kako čika Rade kaže za njega, koji mi ju je prenio. Potom je snimljen dokumentarac RTS-a “Srđo”, a potom i igrani film po motivima priče o Srđanu Aleksiću, “Krugovi” reditelja Srdana Golubovića. I mnoge nagrade i priznanja nose Srđanovo ime, a među njima i ona Regionalna koju dodjeljujemo zahvaljujući našim prijateljima iz Helsinškog parlamenta građana Banjaluke, kao i partnerima iz Lupige iz Zagreba i crnogorskog Instituta za medije.

U međuvremenu je naš Novi Sad zahvaljujući našoj Građanskoj Vojvodini postao prvi grad na postjugoslovenskom prostoru koji je jednom gradskom toponimu darovao Srđanovo ime: onaj omiljeni ljetni pasaž novosadske mladosti u po centra grada, prvi zdesna ako u Zmaj Jovinu uđete od “Katedrale”. Te 2009, prije ravno 15 godina, u Novi Sad je došao i Rade Aleksić da prisustvuje otkrivanju table sa Srđanovim imenom u tom pasažu. I da nam zahvali. Kao da on treba nama za bilo šta da zahvaljuje…

„Želim vam da imate prijatelja u životu na koga se možete uvijek osloniti, i u dobru i u zlu, i da taj prijatelj ima u vama takođe prijatelja na koga se može osloniti. Takav je bio Srđan. Danas je Novi Sad ponovo moj grad, hvala vam“, rekao je tada Rade Aleksić. Godine 2011, kada je u Bačkoj Topoli primio posthumnu Nagradu za toleranciju za svoga sina, koju su mu uručili čelnici Skupštine i Vlade Vojvodine, Rade Aleksić je rekao: “Srđan nije bio heroj, već čovjek koji je branio čovjeka”.

Svaki put kada sam slušao Radeta Aleksića imao sam osjećaj da je riječ o ličnosti koja se tu pred nama otjelotvorila direktno iz antičke tragedije. Još onako visok i stamen, nekadašnji plivač, pa trener Košarkaškog kluba Leotar iz njegovih slavnih dana, diplomirani pravnik, Čovjek, humanista i trebinjska legenda. I sada, iako u 85. godini života, čika Rade priča razboritije od velike većine. Misao mu ne bježi i ne luta.

Bio je Alen prije mjesec dana. Kupio je stan u Stocu, pa često dođe, trkne do Trebinja. Živi u Švedskoj sa familijom, djeca su porasla, završila škole, dobro žive, ćerka se udala. Život teče…

A kako je Vama 27. januara?

Svake godine u ovo doba nekako mi teško pada. Unosi mi jedan nemir, mada sam svjestan svega. Ono što kažu ljudi – godine prolaze. Da, da… Ali, uvijek je nanovo. Žao mi je što ovaj svijet, ovakav kakav jest, ne gaji čovjeka i ne gaji slobodu. Toliko smo zaluđeni i zarobljeni od strane politike i ljudi koji je vode, da smo dovedeni u takvu situaciju da navijamo za rat. A Srđova je poruka bila: budi protiv svakog zla a pogotovo protiv rata.

Šta je za Vas rat?

Ja sam preživio dva rata i znam šta je to uživo. A kad razmišlja čovjek, rat je jedno zlo koje donosi siromaštvo većini a pojedincima bogatstvo. I rat i služi da bi se određeni ljudi bogatili. Nažalost, preko života, i imanja, i zdravlja ljudi… Razmišljam: a šta bi bilo da se utroše pare za jedan ljudski način raspodjele života na zemlji? Mi onda ne bismo razmišljali o raju na nebu, nego bismo ga imali ovdje. Ali, ne. Mi ovdje imamo pakao i zato ljudi vjeruju da će iz ovog pakla doći u raj. I zato je vjeru lako održavati a ona se zloupotrebljava, zavađa ljude i vodi ih u ratove.

Jesmo li mi uopšte raskrstili sa onim što smo imali devedesetih, jesmo li naučili ikakvu lekciju iz toga…?

A, ne! To je tuga! Nažalost, danas je veći zid između naroda, jer su se stalno podgrijavale neke priče o ustašama, o četnicima, i sve više, i više, i više. Mladi svijet i pokušava da se sretne, ali ih presijecaju događaji, presijeca ih politika, ne daju im da se sretnu. Mladi Trebinjci rade u Dubrovniku i fino im je tamo. Ali, opet, Dubrovnik – Trebinje, bedem je. Tako je svukuda, nažalost. Nije to ono da su susreti normalnih ljudi, gdje će čovjek sjesti, popiti kafu, gdje čovjek sa čovjekom razgovara o nečemu, o ribolovu, o sportu, o vremenu… Nego vazda priče o nesretnom ratu. I onda me pitaju ponekad ima li budućnosti ikad, kad će to? Mislim da sve dok mladi ljudi u školi, na svom startu ne shvate da treba da budu slobodni, da ne zavise ni od koga, da imaju svoje mišljenje o svemu i da imaju pitanje za sve i da pitaju “zašto?”, a ne da idu u školu i da ih profesor ocjenjuje kako su naučili onu njegovu knjigu. Pa to je toliko naopako! I zato i jesmo u ovoj situaciji, jer nemamo slobodnog čovjeka. A čovjek na čovjeka nikada neće udariti. A da smo svi slobodni – onda bi život bio raj na zemlji.

A šta je za Vas slobodan čovjek?

Slobodan čovjek je za mene čovjek koji ima svoj stav o životu, koji radi, koji živi od svoga rada i izdržava porodicu. Koji ne zavisi ni od koga, koji razmišlja i koji odlučuje o sebi. A ne da mu politika odlučuje o životu. Politika bi trebalo da izvršava ono što čovjek hoće, a ne obratno.

Znači, mi smo danas više podanici nego slobodni ljudi?

Ma, daleko smo mi od slobode! Jer šta se radi? Otvaraju se nova, i nova, i nova radna mjesta, za nove i nove glasače. I onda oni, i ako nisu za tu politiku, čuvaju onaj hljeb jer ih je taj političar doveo dotle da zavise od toga. I onda čovjek nema drugog izbora. I to je taj sistem.

A ni svijet nam danas ne izgleda baš najbolje… Kao da se epidemija zla širi?

Kad čovjek počne da razmišlja onda ne može a da se ne zapita: zar je moguće da ljudi rade sami sebi ovo? Kao da čovjek samog sebe bode nožem, samog sebe muči, lično. To danas radi čovječanstvo.

Kako ćete danas obilježiti Vaš najtužniji dan?

Izađem na groblje, uglavnom dođu novinari, dođu neki političari… Ali, bude objavljeno svukuda. Pa makar toliko…

Mada, da se vratim na prethodno, ja bih volio da mladi ljudi razgovaraju o temi “Čovjek – sloboda”. I da razgovaraju mladi ljudi, a ne da im ja kao stariji čovjek namećem odgovor na pitanje šta je to sloboda, već da ih slušam. Ali, ne dozvoljavamo im da razgovaraju. Jer smo ih uokvirili u onu ocjenu što im dajemo od 1 do 5 ili od 5 do 10 na fakultetu. Mi nismo svjesni koliko je ta ocjena zapravo zlo čovječanstva! Jer ti ne dozvoljava da imaš svoj stav, nego ono što ti je određeno, to moraš da znaš i da naučiš. Dakle, u školi ih ne uče slobodi, ne daju im slobodu. U školi bi djeca trebalo da razmjenjuju mišljenje sa svojim vršnjacima, da se takmiče u znanju. Da kao učenik želim da postanem stvaralac, a ne da samo budem čovjek kojega ocjenjuju. Ni malo dijete ne uči jezik, već ga usvaja. Isto tako čovjeku bi lakše znanje lijegalo ako bi ga usvajao kroz razgovor. Ali, onima koji vladaju ne odgovara slobodan čovjek i čovjek koji misli.

I još jednu stvar želim reći, jer sam ovih dana razmišljao o studentima. Oni nikada nisu ustali protiv lažnih diploma, protiv kupovine diploma. A to je upravo ono što im hljeb uzima, što ih degradira, što pravi od njih budale i poručuje im: “Uči, budalo, a ja ću kupiti diplomu, ja ću kupiti radno mjesto!” A oni se ne bune za svoj hljeb. A da su studenti i đaci slobodni, ne bi bilo lažnih diploma.

I inače mnogo razmišljam o čovjeku i slobodi, kako se dogodilo ovo sa Srđanom. Jer da nisam razmišljao o čovjeku i o slobodi, teško bih sve ovo podnio. Ali sam shvatio da čovjek treba da živi, da je borac, da je stvaralac. Pa sam se tako i ponašao. I rad je taj koji me je održao i razmišljanje i evo ovako – da mogu popričati sa čovjekom. I da mogu reći ono što mislim. Pa sad, tako je…

S obzirom da po Srđanu i ulice i nagrade nose ime, koliko to Vama znači? Ja sam ubijeđen da je Srđan postao univerzalni simbol koji je neuništiv i koji će ostati i ovim sada mladim ljudima i onim budućim mladim ljudima da – kada se osvrnu u prošlost – znaju da nismo svi bili zaluđeni, na strani zla i kukavice…

Pa kao i vazda. Vazda je bilo dobrih ljudi. Nego, toliko su u manjini da su pritisnuti. Evo jedna kratka pričica. Prije tri-četiri dana kod parka u Trebinju fotografišu se dvoje i povedemo priču. Oni su, kažu, iz Podgorice. I u jednom momentu ja ih pitam: “Prolazite li kad Bulevarom Srđana Aleksića?” A ova žena, koja radi na fakultetu u Podgorici, kaže: “Kako ne, tuda prolazim skoro svaki dan! I ja sam ponosna i sretna što idem tom ulicom i što se zove Srđanovim imenom!” I onda ja kažem: “Ja sam Srđanov otac.” I to je odgovor na pitanje šta znači meni ulica u nekom gradu. I često se dešava da čujem priču o Srđanu i onda kažem ko sam…

I ja pričam svim generacijama mojih studenata o Srđanu. I ono što me prijatno iznenađuje jeste činjenica da i dobar dio ovih generacija koje su rođene 2002. i 2003. godine znaju ko je Srđan… 

Evo još jedan kratki doživljaj iz Beograda, kada sam prije tri godine bio kod rodbine. Bio je januar mjesec, hladno vrijeme, ali potrefi se lijep dan. I moj zet pođe u radnju i ja s njim, da izađem na zrak. Uđemo u ulicu gde je radnja, ja ga sačekam ispred i na nekih 100 metara s lijeve strane ulice vidim piše: “Nećemo podjele, heroj je Srđan Aleksić!” Možeš misliti kako sam se ja osjećao. Suze pođoše… Jer, eto, nekome je Srđan pojam zajedništva, pojam ljubavi, pojam sloge. A onda su mi rekli da je na tom mjestu pisalo ono “Heroj Ratko Mladić”, pa su mladi ljudi to prekrečili i napisali ovo. I onda sam vidio isto na još jednom mjestu u Beogradu…